Josip Radeljak bogatstvo

Bogatstvo Josipa Radeljka jedna je od najtežih procjena u ovoj kategoriji, jer se o njemu istovremeno pojavljuju dvije suprotne slike. S jedne strane su vrijedne nekretnine u Splitu i Dubrovniku, s druge su sudski spisi u kojima se navodi da nema imovine i da živi od mirovine.

Na osnovu javno dostupnih podataka o nekretninama, poslovnim udjelima i obiteljskoj imovini, procjena iznosi oko 15 milijuna dolara. To je vrijednost imovine s kojom je povezan, a ne iznos koji drži na računu: blokade i ovrhe pokazuju da je njegova likvidnost izrazito niska.

Raspon je širok i zato ga treba čitati s oprezom. Donja granica je vrijednost nekretnina koje se mogu identificirati u javnim izvorima, a gornja uključuje poslovne udjele i imovinu u vlasništvu povezanih društava i članova obitelji. Kada se imovina vodi kroz društva, vlasništvo i stvarna korist nisu isto.

Dio procjena potječe iz razdoblja prije rasta cijena nekretnina u Dalmaciji, pa sadašnja vrijednost može biti viša od one iz sudskih spisa.

Radeljak je rođen 1943. u Splitu i poslovnu karijeru gradio je u gradu u kojem je turizam i gradnja oduvijek bio glavni izvor novca. Radio je u trgovini i ugostiteljstvu, a zatim se okrenuo nekretninama, gdje se najveće marže ostvaruju na lokaciji, a ne na količini.

Njegov model nije bio industrijski. Umjesto jedne velike tvornice, gradio je portfelj od nekoliko atraktivnih adresa u centru Splita i u Dubrovniku, gdje nekretnine imaju visoku vrijednost po kvadratu i stabilnu potražnju. U takvom poslovanju vrijednost raste sama, kroz cijene lokacije.

Dio prihoda dolazio je od ugostiteljskih objekata. Kafić Semafor i restoran Pimpinela godinama su bili u središtu poslovnih i obiteljskih sporova, što pokazuje da se poslovanje u Dalmaciji veže uz vlasništvo nad prostorom, ne samo nad firmom.

Dio bogatstva dolazi i iz obiteljske imovine: braka s glumicom Enom Begović, nasljedstva i prijenosa imovine na djecu. Ti prijenosi su pravni uredni, ali otežavaju procjenu jer se imovina seli s osobe na društva i članove obitelji.

Zato se njegovo bogatstvo ne može opisati kao krivulja rasta neke kompanije. Ono je zbir pojedinačnih odluka o kupovini i zadržavanju dobrih lokacija, uz razdoblja kada je imovina bila izložena ovrhama i kada je vrijednost bila zamrznuta.

Najvidljiviji dio imovine su nekretnine. U javnim izvorima spominju se poslovni prostori u centru Splita, stanovi i kuća u Dubrovniku. Vrijednost dubrovačke kuće procjenjivala se na najmanje 15 milijuna kuna u vrijeme kada je o prodaji pisano, a kasnije se govorilo o iznosima od dva do dva i pol milijuna eura.

Formalno vlasništvo nad dijelom nekretnina vodi se kroz društva, primjerice kroz firmu sina Lea, što je uobičajena praksa kod obiteljske imovine. To znači da se u procjeni mora razdvojiti osobno vlasništvo od vlasništva povezanih društava.

Poslovni udjeli u ugostiteljskim objektima bili su predmet dugog spora s polubratom Željanom Radmanom oko vlasništva nad Semaforom i Pimpinela. Spor je završen presudom kojom je Radeljak izgubio, uz obvezu plaćanja troškova od oko pola milijuna kuna.

Uz nekretnine, u imovinu ulaze pokretnine i umjetnine iz obiteljske zbirke, ali te vrijednosti nisu javno dokumentovane, pa se ne uzimaju kao pouzdana stavka.

Radeljakovo poslovanje nije imalo razmjere medijske ili trgovačke grupe. Prihodi su dolazili od najma poslovnih prostora, od ugostiteljskih objekata i od pojedinačnih transakcija nekretninama, pa su varirali iz godine u godinu.

Najam je najstabilniji dio: prostor u centru ima stalnu potražnju, a zakupnine prate tržište. Ugostiteljstvo je osjetljivo na sezonu, pa prihod zimi pada.

Vrijednost ne leži u obrtu, nego u kapitalu. Nekretnina kupljena prije dvadeset godina danas vrijedi više i bez poslovne aktivnosti, jer su cijene u priobalju rasle. To je tiho povećanje bogatstva koje se vidi u bilanci, ne u prihodu.

Dugotrajni postupci i blokade računa ograničili su nove investicije, pa je poslovanje ostalo na održavanju postojeće imovine.

Najveći dio novca vraćen je u nekretnine. Kupovina prostora na dobrim lokacijama bila je osnovna strategija, jer takva imovina zadržava vrijednost i kada poslovanje stane.

Drugi dio otišao je na pravne troškove. Sporovi s polubratom, sa susjedima i kazneni postupci trajali su godinama. Presude o troškovima iznosile su stotine tisuća kuna.

Treći dio bile su obveze prema državi i lokalnoj zajednici, uključujući troškove rušenja. U tim predmetima sud je raspravljao o njegovoj imovinskoj sposobnosti.

Četvrti dio je potrošnja i stil života o kojem su pisali tabloidi. Javno je najvidljiviji, ali u ukupnoj imovini nije ključan.

Službeni podaci daju neujednačenu sliku. S jedne strane postoje zemljišnoknjižni i sudski zapisi o vrijednim nekretninama i poslovnim prostorima, a s druge presude i ovršni predmeti u kojima se navodi da je bez imovine i s blokiranim računom.

Objašnjenje nije u tome da je jedan izvor lažan, nego da se imovina i vlasništvo razlikuju. Nekretnina se može voditi na društvo ili na člana obitelji, pa u osobnim podacima nema ništa, dok se njome stvarno raspolaže.

FINA je, prema medijskim izvještajima, tražila pokretanje stečaja zbog dugotrajne blokade, a sud je tražio popis imovine. To su dokumenti koji se odnose na likvidnost, ne na ukupno bogatstvo, ali pokazuju da se poslovanje vodilo s malo gotovine.

Zato je procjena od oko 15 milijuna dolara procjena vrijednosti imovine s kojom je povezan, a ne potvrda da tim iznosom može raspolagati. Za čitatelja je ta razlika važnija od same brojke.

U usporedbi s vlasnicima velikih regionalnih kompanija, Radeljakovo bogatstvo je malo. Ono pripada kategoriji imućnih lokalnih poduzetnika koji posjeduju nekoliko vrijednih adresa, a ne industrijskih ili medijskih grupa.

Sličan je po strukturi imovine građevinskim poduzetnicima iz iste kategorije: i jedni i drugi drže kapital u zemljištu i zgradama. Razlika je u razmjeri, jer građevinar godišnje pokrene nekoliko projekata, dok ovdje govorimo o postojećem portfelju koji se uglavnom održava.

Model ima manje rizika, ali i manji potencijal rasta: nema velikih investicija koje mogu propasti, ali ni novih tržišta koja donose skok prihoda.

Usporedba s najbogatijim Hrvatima pokazuje drugu važnu razliku: tamo gdje ima institucionalnih investitora, imovina je procijenjena i dokumentirana. Ovdje je sve privatno, pa je i procjena nužno raspon, a ne točan broj.

Osamdesete i devedesete donijele su prve poslove u trgovini i ugostiteljstvu. To je razdoblje u kojem se stječe kapital i kontakti, a ne velika imovina.

Kupovina i uređenje objekata u centru Splita, uključujući Semafor i Pimpinela, bila je prva velika koncentracija vrijednosti. Ti objekti su postali i poslovni i osobni simbol.

Brak s glumicom Enom Begović početkom devedesetih donio je javnu vidljivost i pristup krugu ljudi iz svijeta filma i medija, što je kasnije pomoglo u poslovima s nekretninama i u pronalaženju investitora.

Kupnina i obnova kuće u Dubrovniku jedan je od najvrijednijih poteza, ali i najkontroverzniji, jer je zbog devastacije kulturnog dobra izrečena zatvorska kazna. Vrijednost nekretnine je rasla, ali uz pravni trošak.

Prijenos imovine na sina Lea i na povezana društva označio je novu fazu: imovina se strukturira, a osobna izloženost smanjuje. Od tada je sve teže reći što je njegovo, a što obiteljsko.

Posljednje razdoblje obilježeno je sporovima, blokadama i sudskim postupcima. Bogatstvo se više ne povećava novim poslovima, nego samo kroz rast cijena nekretnina.

Najduži spor vođen je s polubratom Željanom Radmanom oko vlasništva nad Semaforom i restoranom Pimpinela. Radeljak je 2008. sudu priložio sporazum koji je, prema optužnici, sadržavao krivotvoren potpis, a grafološko vještačenje je potvrdilo falsificiranje. Kasnije je drugi nalaz doveo u pitanje taj zaključak, što je predmet učinilo još složenijim.

Godine 2014. osuđen je nepravomoćno na sedam mjeseci zatvora zbog krivotvorenja isprava, uz obvezu društveno korisnog rada. U parnici je izgubio i morao podmiriti troškove od oko pola milijuna kuna.

Zbog devastacije kulturnog dobra u dubrovačkoj kući izrečena mu je kazna zatvora od godinu dana, a nekretnina je kasnije bila predmet prodaje. To je jedan od rijetkih primjera gdje je vrijedna imovina istovremeno bila i pravni teret.

U kasnijem razdoblju javno je navodio da nema imovine i da živi od mirovine, dok su mediji pisali o prijenosu imovine na sina i o blokadi računa koja traje više od desetljeća. Sudski postupci uglavnom su završavali zastarom ili presudama o troškovima, bez povrata imovine.

Danas se njegova situacija može opisati kao imućan portfelj nekretnina uz vrlo nisku likvidnost i visok pravni rizik. To je kombinacija koja u procjeni bogatstva uvijek daje raspon, a ne točan broj.

Je li Josip Radeljak milijunaš? Po vrijednosti nekretnina s kojima je povezan, da, ali po raspoloživoj gotovini ne. Računi su mu dugo bili blokirani.

Zašto se navodi da nema imovine? Zato što je imovina dijelom prenesena na društva i na člana obitelji, pa se u osobnim podacima ne pojavljuje.

Koliko vrijedi njegova kuća u Dubrovniku? Procjene u medijima kretale su se od najmanje 15 milijuna kuna do dva do dva i pol milijuna eura, ovisno o godini i stanju objekta.

Je li osuđivan? Da, zbog krivotvorenja isprava i zbog devastacije kulturnog dobra, uz kazne zatvora izrečene u prvostupanjskim postupcima.

Čime se danas bavi? Uglavnom održavanjem postojeće imovine i javnim komentarima na društvenim mrežama, bez većih novih poslovnih projekata.