Damir Mišković bogatstvo

Procjena za 2026. iznosi oko 55 milijuna dolara. Iznos se temelji na vrijednosti poslovnih udjela, nekretnina u Rijeci i okolini te na poziciji u nogometnom klubu. Za razliku od javnih kompanija, ovdje nema dionica koje se kotiraju, pa se vrijednost izvodi iz knjigovodstvene vrijednosti firmi i tržišnih cijena nekretnina.

Mišković nije milijarder i njegovo ime se u medijima češće veže uz sport nego uz poslovne rezultate, iako je klub izgrađen na novcu iz njegovih kompanija.

Procjena uključuje i vrijednost zemljišta koje kompanije drže u Primorju, gdje je građevinsko zemljište skupo zbog ograničene obale. Taj dio imovine često se ne vidi u godišnjem prihodu, ali je ključan za razumijevanje zašto je bogatstvo veće od onoga što pokazuje plata.

Za razliku od trgovaca, Mišković ne može brzo prodati dio imovine bez gubitka, jer su projekti dugoročni. Zato je njegovo bogatstvo manje likvidno od bogatstva vlasnika trgovačkog lanca.

Karijeru je počeo u građevini, u razdoblju kada je Primorje imalo velike infrastrukturne poslove. Rast je došao s turizmom i izgradnjom stanova, gdje su cijene kvadrata u Rijeci i Opatiji rasle znatno brže od prosjeka zemlje.

Poslovni model se zasnivao na izvođenju radova i na vlastitim projektima, što je omogućilo da zadrži dio marže koji bi inače otišao investitoru. Kasnije je tu strukturu proširio na upravljanje nekretninama i na sport.

U devedesetima su u Rijeci i okolici otvarani brojni poslovi vezani uz brodogradnju i turizam, a građevinske firme su imale više posla nego izvođača. Mišković je u tom razdoblju izgradio reputaciju izvođača koji posao završava na vrijeme, što mu je kasnije omogućilo da dobija i veće projekte.

Prelazak s izvođačkih na vlastite projekte bio je ključan: kada je počeo sam kupovati zemljište i graditi za tržište, marža je ostala njemu, a ne investitoru.

S vremenom je poslovanje prošireno na upravljanje nekretninama, jer se pokazalo da je najam poslovnih prostora stabilniji od pojedinačnih građevinskih ugovora. Ta promjena je smanjila ovisnost o licitacijama i o javnim investicijama, koje su često kasnile.

Unatoč tome, osnovni model je ostao isti: kapital se drži u zemljištu i objektima, a novac se okreće kroz nekoliko projekata godišnje, bez nagle ekspanzije.

Glavnina imovine je u kompanijama koje vodi i u nekretninama. Riječka regija je posebna po tome što je obala ograničena, pa zemljište ima dodatnu vrijednost. Uz to, klub posjeduje infrastrukturu i prava koja se ne mogu lako procijeniti tržišno.

Nema javnih podataka o većim udjelima u stranim kompanijama, pa se procjena svodi na domaće poslovanje.

Nekretnine se dijele na poslovne prostore koje kompanije koriste i na stanove namijenjene prodaji. Prve donose stabilnu rentu, druge jednokratni prihod, pa portfelj ima i likvidni i nelikvidni dio, što je za građevinskog poduzetnika važna kombinacija.

Uz to, klub ima prava na igrače, čija vrijednost može narasti. Ta prava se ne knjiže kao imovina vlasnika, ali utječu na vrijednost kluba i na njegovu pregovaračku poziciju prema sponzorima.

Zemljište se vodi kroz više firmi, što je uobičajena praksa u građevini jer svaki projekt ima zasebno društvo zbog kredita i osiguranja. Zbog toga je konsolidirana vrijednost veća od zbroja pojedinačnih bilansa, ali je i teže utvrditi bez uvida u sve ugovore.

Prihodi dolaze iz građevinskih ugovora i iz najma poslovnih prostora. Građevina je posao s visokim prihodima i niskom maržom, pa vrijednost vlasnika ne raste s prometom nego s dobiti koja ostane nakon svakog projekta.

Nogometni klub je zasebna priča: Rijeka je u njegovom mandatu igrala gruppo fazu europskih takmičenja i prodavala igrače, što je smanjilo potrebu za dodatnim ulaganjem iz matične kompanije.

U sezonama kada je Rijeka igrala europska takmičenja, prihodi kluba su se višestruko povećali, uglavnom od UEFA-inih nagrada i od prodaje ulaznica. Taj novac nije išao u džep vlasnika, nego u pokrivanje troškova momčadi, pa se bogatstvo u tim godinama nije povećalo, ali je reputacija kluba porasla.

Klub je u tom razdoblju prodavao igrače u inozemstvo, što je pokrilo dio troškova i smanjilo potrebu za dodatnim uplatama iz kompanija.

Novac je većim dijelom reinvestiran u poslovanje, u zemljišta i u objekte. Takav pristup je tipičan za poduzetnike iz građevine, gdje se kapital drži u materijalu, nekretninama i opremi, a manje u gotovini.

Dio je otišao u sport, gdje povrat ulaganja nije financijski, nego društveni i politički, što je čest obrazac kod vlasnika klubova u regiji.

Zemljište u Primorju je u posljednjih petnaest godina poskupjelo više od stanova u unutrašnjosti, pa je najveći dio povećanja imovine došao upravo iz tog efekta, a ne iz dobiti poslovanja. To je tiha komponenta bogatstva koju financijski izvještaji ne pokazuju.

Hrvatski registri pokazuju udjele u firmama, ali ne i njihovu tržišnu vrijednost. Za razliku od berzanskih kompanija, ovdje se vrijednost mora izvesti iz bilansa i iz usporedbe sa sličnim transakcijama.

Zato je procjena konzervativna: uzima nižu vrijednost između knjigovodstvene i tržišne, da se izbjegne precjenjivanje poslovanja koje zavisi od nekoliko velikih ugovora.

Zato se u procjeni koristi i metoda usporedivih transakcija: gleda se po koliko su se prodavali stanovi i poslovni prostori u istoj ulici ili naselju u posljednjih godinu dana. Bez toga bi vrijednost bila ili precijenjena ili potcijenjena, ovisno o tome koju godinu uzmemo kao osnovu.

U odnosu na regionalne biznismene iz trgovine i energetike, Mišković je znatno manji. Razlika dolazi od sektora: građevina i nekretnine u jednoj regiji ne mogu proizvesti marže koje daje maloprodajni lanac s hiljadama zaposlenih.

Ipak, njegova imovina je stabilnija od imovine ljudi čije bogatstvo zavisi od jedne kompanije ili od jedne koncesije.

U usporedbi s Džambićem, razlika je u tome što trgovina ima desetine hiljada kupaca dnevno, a građevina nekoliko projekata godišnje. Prvo daje brži obrt, drugo veću maržu po projektu, ali manju ukupnu vrijednost na duži rok.

Zakljucak je da je njegovo bogatstvo solidno, ali ograniceno velicinom trzista na kojem radi.

Prva prekretnica je ulazak u građevinu devedesetih, kada su se otvarali veliki infrastrukturni poslovi. Druga je preuzimanje upravljanja Rijekom 2012., koje je donijelo vidljivost i pristup sponzorima.

Treća je razdoblje izgradnje stanova u Rijeci i okolini, gdje je rast cijena kvadrata povećao vrijednost imovine bez dodatnih ulaganja.

Važna je i 2017., kada je klub počeo redovno igrati grupnu fazu europskih takmičenja. Taj uspjeh nije donio veliki novac vlasniku, ali je ojačao lokalnu podršku i olakšao dogovore sa sponzorima i gradom oko infrastrukture.

Posljednje razdoblje obilježeno je stabilizacijom, bez velikih novih projekata, pa se vrijednost imovine mijenja uglavnom kroz cijene nekretnina, a ne kroz nove poslove.

Ukupno gledano, imovina raste sporo, ali bez gubitaka, sto je u gradjevinarstvu rijetkost.

Poslovanje je povremeno bilo predmetom sporova s izvođačima i s gradskom upravom oko imovine kluba, ali bez presuda koje bi utjecale na vlasništvo. U sportu je najvidljiviji konflikt bio oko upravljanja stadionom.

U budućnosti je najveći rizik koncentracija: imovina zavisi od nekoliko lokacija i od stanja na tržištu nekretnina u Primorju. Ako se cijene stanova zaustave, vrijednost bogatstva stagnira, jer nema diverzifikacije na izvoz ili na druge sektore.

U sportu je najviše pažnje izazvala rasprava o vlasništvu stadiona, koja je ostala politička, bez pravnog epiloga.

Koliko iznosi bogatstvo Damira Miškovića? Procjena je oko 55 milijuna dolara.

Je li vlasnik Rijeke? Vodi klub i povezan je s njegovim finansiranjem.

Odakle mu novac? Iz građevine i nekretnina u Primorju.

Ima li brata u poslu? Poslovni aranžmani vezani su uz obiteljske firme, ali detalji nisu javni.

Ima li udjele izvan Hrvatske? Javni registri ne pokazuju vece udjele u stranim firmama.