Semion Mogilevich: neto vrijednost

Prema napisima, Semion Mogilevich vrijedi oko 10 milijardi dolara, a ta se brojka na ovoj stranici vodi kao objavljeno bogatstvo s datumom procjene 6. studenoga 2026. Iznos nije rezultat bilance. Riječ je o procjeni sastavljenoj iz opisa istražitelja, tužitelja i novinara koji ga prate od osamdesetih godina prošlog stoljeća, i upravo je tako treba čitati.

Ukratko, brojka predstavlja vrijednost međunarodne kriminalne operacije, a ne portfelja dionica. Prema istražiteljima, ta je operacija obuhvaćala posredovanje u trgovini plinom između Rusije i Ukrajine, privatnu banku u Moskvi, tvornicu naoružanja u Mađarskoj, javna poduzeća u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama te dugu povijest iznude i pranja novca u Rusiji, Ukrajini i srednjoj Europi. Ništa od toga nikada nije svedeno na revidirana financijska izvješća. Preko odvjetnika je zanijekao konkretne optužbe, uključujući bilo kakvu vezu s plinskim posrednikom RosUkrEnergo.

Procjena je očito samo procjena. Nijedan sud nije utvrdio koliko je bogat, nijedno regulatorno tijelo nije objavilo brojku, a u Sjedinjenim Američkim Državama nikada nije osuđen za optužbe zbog kojih se našao na FBI-jevu popisu deset najtraženijih bjegunaca. U nastavku donosimo što dokumentacija potvrđuje, što ne potvrđuje i odakle dolazi iznos od 10 milijardi dolara.

Mogilevich je rođen 30. lipnja 1946. u Kijevu, u četvrti Podil, u židovskoj obitelji, a diplomirao je ekonomiju na Sveučilištu u Lavovu. Prvo veće bogatstvo, kako stoji u dokumentaciji, stekao je prevarom sovjetskih Židova koji su željeli emigrirati. Prema napisima, osamdesetih je bio posrednik obiteljima koje su napuštale Kijev: obvezivao se da će njihov nakit i umjetnine prodati po tržišnoj cijeni i proslijediti im novac. Imovinu je prodao, a novac zadržao. Odslužio je dvije zatvorske kazne, od tri i četiri godine, zbog nezakonitog trgovanja devizama.

Već je osamdesetih, prema FBI-ju, bio ključni čovjek za pranje novca skupine Solntsevskaya Bratva, moskovskog sindikata koji je postao jedan od najmoćnijih u Rusiji. Godine 1990. kratko je živio u Izraelu. Početkom 1991. preselio se u Mađarsku, oženio svoju mađarsku djevojku Katalin Papp i brakom stekao mađarsku putovnicu. Iz utvrđene vile nedaleko od Budimpešte nastavio je ulagati, a kupio je i lokalnu tvornicu naoružanja Army Co-Op, koja je proizvodila protuzrakoplovne topove.

Početkom devedesetih bio je među prvim ulagačima koji su kupili stan u njujorškom Trump Toweru, u sklopu vala kupnji koje su obavili kupci povezani s ruskim organiziranim kriminalom. Godine 1993., prema izvješćima FBI-ja, u Pragu se sastao sa Salvatoreom De Falcom iz klana Giuliano, dijela Camorre. Odlučujući korak uslijedio je 1994., kada je njegova skupina tajnim dogovorom s predsjednikom banke Vladimirom Vinogradovom preuzela kontrolu nad Inkombankom, jednom od najvećih privatnih banaka u Rusiji. Time je dobio izravan pristup svjetskom financijskom sustavu. Banka je propala 1998. zbog sumnji na pranje novca.

U svibnju 1995. češka je policija upala na sastanak Mogilevicha i Sergeija Mikhailova, šefa skupine Solntsevskaya Bratva, održan na rođendanskoj proslavi u praškom restoranu U Holubu, čiji je vlasnik bio Mogilevich. Policija je dobila dojavu da ga skupina iz Solnceva namjerava pogubiti zbog spornog plaćanja od 5 milijuna dolara. Mogilevich se nikada nije pojavio, a vjeruje se da ga je upozorio visoki češki policijski časnik koji je surađivao s ruskom mafijom. Privedeno je dvjesto uzvanika, a trideset ih je protjerano. Češko ministarstvo unutarnjih poslova potom mu je izreklo desetogodišnju zabranu ulaska, Mađarska ga je proglasila nepoželjnom osobom, a Velika Britanija zabranila mu je ulazak kao jednom od najopasnijih ljudi na svijetu.

Između 1997. i 1998. kanadski su novinari razotkrili da iza tvrtke YBM Magnex International, koja je kotirala na Torontskoj burzi, stoje Mogilevich, Mikhailov i drugi suradnici ruske mafije. Agenti FBI-ja i nekoliko drugih američkih agencija upali su 13. svibnja 1998. u njezino sjedište u Newtownu u Pennsylvaniji. Dionice tvrtke čija je burzovna vrijednost iznosila 1 milijardu dolara preko noći su postale bezvrijedne.

Prema napisima o tom slučaju, Inkombank i Bank Menatep do 1998. sudjelovali su u shemi pranja novca vrijednoj oko 10 milijardi dolara koja je prolazila kroz Bank of New York. Sumnjičilo ga se i za veliku prijevaru s porezom na gorivo, u kojoj se visoko oporezivo gorivo za automobile prodavalo kao neoporezivo lož-ulje, a skandal je izbio oko 1990. i 1991. Procjene su upućivale na to da je čak trećina prodanog goriva prošla kroz tu shemu, a u Češkoj je šteta za porezne obveznike procijenjena na oko 100 milijardi CZK, otprilike 5 milijardi dolara. Afera je uključivala ubojstva i pokušaj ubojstva novinara koji je o njoj pisao.

Godine 2003. FBI ga je zbog prijevare s YBM Magnexom uvrstio na svoj popis traženih osoba, nakon što ga nije uspio optužiti za trgovinu oružjem i prostituciju. U godinama koje su uslijedile američke diplomatske depeše opisivale su ga kao čovjeka koji, zajedno s partnerom Ivanom Gordiyenkom, kontrolira RosUkrEnergo, posrednika u središtu uzastopnih rusko-ukrajinskih plinskih sporova.

Ne postoji vidljivo holding društvo, objavljena knjiga dioničara ni portfelj koji bi se mogao zbrojiti. Istražitelji umjesto toga opisuju skup poslovnih interesa koji se drže preko drugih ljudi, slojevitih tvrtki i, u nekoliko slučajeva, struktura koje više ne postoje. U tome je ključni problem s brojkom od 10 milijardi dolara: struktura je bogatstvo, a ta je struktura uglavnom neprozirna.

Imovina koja se najčešće spominje dijeli se u četiri skupine. Prva je plinski posrednik RosUkrEnergo, koji je prema američkim diplomatskim depešama pod njegovom kontrolom; on je preko odvjetnika zanijekao svaku vezu. Druga su bankarski i korporativni subjekti: Inkombank, pod kontrolom skupine od 1994. do propasti 1998., i YBM Magnex International, tvrtka s torontske burze vrijedna 1 milijardu dolara čije su dionice nakon racije 1998. postale bezvrijedne. Treća je fizička i industrijska imovina: tvornica naoružanja Army Co-Op u Mađarskoj, utvrđena vila kraj Budimpešte, restoran U Holubu u Pragu i stan u Trump Toweru kupljen početkom devedesetih. Četvrta je sama mreža savezništava, sa skupinom Solntsevskaya Bratva, Camorrom i, prema tužiteljima, raznim financijskim posrednicima.

Ono što se ne može utvrditi jest što danas posjeduje. Nijedna od navedenih tvrtki trenutačno mu se ne pripisuje ni u jednoj javnoj ispravi. Istražitelji navode da svoje interese drži preko fiktivnih vlasnika i suradnika, uključujući partnera u plinskom poslu Ivana Gordiyenka i Ivana Fursina, kojeg se usko povezuje s njim. Gdje živi i što odande kontrolira, temelji se na tvrdnjama agencija koje ga progone, a ne na bilo čemu što je on sam potvrdio.

Novac je pritjecao iz nekoliko izvora istodobno, zbog čega je ukupan iznos tako teško procijeniti. Prvi izvor bila je obična prijevara obitelji koje su emigrirale, a potom iznuda i naplata zaštite preko skupine Solntsevskaya Bratva, kojoj je, prema FBI-ju, osamdesetih bio glavni čovjek za pranje novca. Drugi je bila prijevara s porezom na gorivo, u kojoj je zarada bila razlika između poreza na gorivo za automobile i poreza na lož-ulje, pomnožena u četiri zemlje i, prema nekim procjenama, na trećini prodanog goriva.

Treći je izvor bilo bankarstvo. Kontrola nad Inkombankom od 1994. omogućila je skupini pristup svjetskom financijskom sustavu u vrijeme kada su ruske privatne banke uz slab nadzor prebacivale velike iznose u inozemstvo. Shema u Bank of New York, procijenjena na do 10 milijardi dolara, opisuje količinu novca koja je kroz nju prošla, a ne njegov prihod, i ta je razlika važna svakome tko čita podatak o bogatstvu od 10 milijardi dolara: dva su iznosa jednaka slučajno i ne označavaju istu stvar.

Četvrti je izvor bio plin. Položaj posrednika između ruske ponude i ukrajinske i europske potražnje donosi prihod na svaki preneseni kubični metar, a udio u tom toku višestruko bi nadmašio ranije rekete. Peti je bilo oružje, preko mađarske tvornice i posredovanja za koje istražitelji tvrde da se nastavilo tijekom devedesetih.

Dokumentacija pokazuje da su veliki iznosi izgubljeni, zamrznuti ili potrošeni, a ne nagomilani na jednom mjestu. Inkombank, ulaz skupine u međunarodne financije, propao je 1998. zbog sumnji na pranje novca. Iste su godine dionice YBM Magnexa nakon racije u Pennsylvaniji u jednom jutru pale s vrijednosti od 1 milijarde dolara na nulu, čime je uništena vrijednost tvrtke s kojom se skupina dovodila u vezu. Nema zapisa da je bilo kakav njegov udio u tim subjektima ikada vraćen.

Zabrane ulaska stajale su ga Zapada. Nakon praške racije 1995. i razotkrivanja torontske tvrtke on i Mikhailov krajem devedesetih prestali su putovati u zapadne zemlje, čime su se zatvorili najlakši putovi za prebacivanje i trošenje novca. Prema napisima, povukao se u Rusiju i Ukrajinu, gdje je imao najjaču zaštitu i gdje se odvijao plinski posao.

Novac je odlazio i na pravnu obranu. William S. Sessions, direktor FBI-ja od 1987. do 1993., bio je njegov odvjetnik u Sjedinjenim Američkim Državama sve do svoje smrti 12. lipnja 2020., što govori o trajnim izdacima za pravne zastupnike. Skandal s gorivom u Češkoj stajao je porezne obveznike te zemlje oko 5 milijardi dolara, a ta šteta od njega nikada nije naplaćena. Godine 2009. pušten je uz jamčevinu nakon uhićenja u Rusiji zbog utaje poreza, pa u tom slučaju nije javno naplaćena nikakva kazna. A sporno plaćanje od 5 milijuna dolara koje ga je 1995. u Pragu zamalo stajalo života pokazuje koliko je gotovine kolalo među partnerima mimo ikakvog knjigovodstva.

Postojeći dokumenti potječu od tijela kaznenog progona, a ne iz financijskih izvora. Tu je unos na FBI-jevu popisu deset najtraženijih bjegunaca, otvoren 22. listopada 2009., kada je postao 494. bjegunac na tom popisu, i zatvoren u prosincu 2015., kada je FBI objavio da više ne ispunjava kriterije jer živi u zemlji s kojom Sjedinjene Američke Države nemaju ugovor o izručenju. Tu je i nagrada State Departmenta u iznosu do 5 milijuna dolara, objavljena 6. travnja 2022., za informacije koje dovedu do njegova uhićenja ili osude. Tu su i američke diplomatske depeše koje ga opisuju kao čovjeka koji kontrolira RosUkrEnergo, sudski dokument iz New Yorka iz 2000. te svjedočenje pomoćnika direktora FBI-ja pred američkim Senatom.

Tome treba dodati kanadsko novinarstvo koje je razotkrilo vlasništvo nad YBM Magnexom te svjedočenje Thomasa Renyija, tadašnjeg glavnog izvršnog direktora Bank of New York, iz 1999. Nijedan od tih izvora ne navodi neto vrijednost. Najbliže nekoj brojci jesu 10 milijardi dolara vezanih uz shemu pranja novca preko Bank of New York, što je mjera tokova kroz bankarski sustav, te vrijednost YBM Magnexa od 1 milijarde dolara, odnosno tržišna kapitalizacija koja je pala na nulu.

Iznos od 10 milijardi dolara stoga je zaključak izveden iz razmjera operacija, a ne iz bilo kakvog popisa imovine. Ne može se provjeriti tko je danas vlasnik bilo čega, koliki su mu sadašnji prihodi, gdje živi ni nadzire li još uvijek plinske i financijske interese koji mu se pripisuju. Tužitelji su iznijeli mnogo optužbi; nijedan sud ih nije potvrdio.

Na portalu licnosti.com u istoj su kategoriji još dvije osobe. Pablo Escobar vodi se s oko 30 milijardi dolara, brojkom vezanom uz vrhunac moći kartela iz Medellína, kada je prihod od kokaina stizao u gotovini brže nego što se mogao prebrojiti. Dawood Ibrahim vodi se s oko 6,7 milijardi dolara, brojkom vezanom uz mrežu D-Company koja se bavi iznudom, klađenjem i krijumčarenjem, a kojom ga se tereti da upravlja iz Karačija.

Mogilevichevih 10 milijardi dolara nalazi se između njih i najslabije je dokumentirano od tri iznosa. Escobarovu je brojku moguće obrazložiti jer je proizvod bio roba s cijenom i količinom. Ibrahimova se temelji na mreži čije su aktivnosti, iako navodne, a ne sudski utvrđene, barem detaljno opisale agencije koje su ga stavile na sankcijske popise. Mogilevicheva se temelji na količinama plina u tranzitu, bankovnim saldima koji više ne postoje i tvrtkama koje su likvidirane ili postale bezvrijedne.

Usporedba pokazuje i razliku u naravi posla. Escobar i Ibrahim izgradili su organizacije oko prijevoza robe i ubiranja renti. Mogilevichevo navodno bogatstvo izgrađeno je oko prebacivanja novca i posjedovanja posrednika, zbog čega je veće po ambicijama, slabije po dokazima i mnogo teže mjerljivo.

• Osamdesete: stječe prvo bogatstvo prodajom nakita i umjetnina sovjetskih Židova koji emigriraju i zadržava novac, a potom odslužuje dvije zatvorske kazne, od tri i četiri godine, zbog nezakonitog trgovanja devizama.
• 1991: seli se u Mađarsku, ženi se Katalin Papp, stječe mađarsku putovnicu i kupuje tvornicu naoružanja Army Co-Op, koja je proizvodila protuzrakoplovne topove.
• 1994: njegova skupina tajnim dogovorom s predsjednikom banke Vladimirom Vinogradovom preuzima kontrolu nad Inkombankom, jednom od najvećih ruskih privatnih banaka.
• 1998: agenti FBI-ja 13. svibnja upadaju u YBM Magnex u Pennsylvaniji, a dionice vrijedne 1 milijardu dolara na torontskoj burzi preko noći postaju bezvrijedne; iste godine propada i Inkombank.
• 2009: nakon uhićenja zbog utaje poreza 24. srpnja pušten je uz jamčevinu u Moskvi, a 22. listopada FBI ga uvrštava na popis deset najtraženijih bjegunaca kao 494. bjegunca.
• 2022: FBI i State Department 6. travnja objavljuju nagradu do 5 milijuna dolara za informacije koje dovedu do njegova uhićenja ili osude.

Njegove jedine zabilježene osude potječu iz sovjetskog razdoblja. Odslužio je dvije zatvorske kazne, od tri i četiri godine, zbog nezakonitog trgovanja devizama, i to su jedini poznati slučajevi u kojima je sud presudio protiv njega. Sve ostalo u spisu jesu navodi, optužbe ili istrage.

Godine 2003. FBI ga je uvrstio na popis traženih osoba zbog prijevare ulagača u YBM Magnex International, nakon što raniji pokušaji da ga se optuži za trgovinu oružjem i prostituciju nisu uspjeli. Uhićen je u Moskvi 24. siječnja 2008. zbog sumnje na utaju poreza, a uz jamčevinu je pušten 24. srpnja 2009. Pri njegovu puštanju rusko ministarstvo unutarnjih poslova izjavilo je da optužbe protiv njega nisu osobito teške naravi, a slučaj nije završio osudom. FBI ga je u listopadu 2009. uvrstio na popis deset najtraženijih bjegunaca, a u prosincu 2015. uklonio ga je s njega uz objašnjenje da više ne ispunjava kriterije jer živi u zemlji koja sa Sjedinjenim Američkim Državama nema ugovor o izručenju.

Europa je reagirala ranije. Češko ministarstvo unutarnjih poslova izreklo mu je desetogodišnju zabranu ulaska nakon praške racije 1995., Mađarska ga je proglasila nepoželjnom osobom, a Velika Britanija zabranila mu je ulazak nazvavši ga jednim od najopasnijih ljudi na svijetu. Godine 2010. Oleksandr Turchynov, kasnije vršitelj dužnosti predsjednika Ukrajine, pojavio se pred sudom optužen za uništavanje spisa povezanih s Mogilevichem, što je pokazalo koliko se slučaj politički zapetljao. Alexander Litvinenko, prebjeg iz FSB-a, prije nego što je ubijen tvrdio je da Mogilevich od devedesetih ima dobar odnos s Vladimirom Putinom, no ta tvrdnja nikada nije potkrijepljena ni pred jednim sudom.

Živ je i u lipnju 2026. navršio je 80 godina. Materijali FBI-ja i State Departmenta navode Moskvu kao mjesto njegova boravka, što nije neovisno potvrđeno. Nagrada objavljena u travnju 2022. i dalje je važeće stajalište SAD-a. Nijedan američki sud mu nije sudio, nijedan međunarodni sud nije presudio o optužbama, a temeljne tvrdnje o njegovu bogatstvu i operacijama ostaju ono što istražitelji tvrde da jesu.

Vrijedi li Semion Mogilevich zaista 10 milijardi dolara? To je objavljena brojka koja se ovdje navodi, s datumom 6. studenoga 2026., i riječ je o procjeni, a ne o revidiranom iznosu. Izvedena je iz razmjera operacija koje opisuju istražitelji, uključujući posredovanje u trgovini plinom, bankarstvo, mađarsku tvornicu naoružanja i pranje novca velikih razmjera. Nijedan sud nije utvrdio koliko je bogat, a nikada nije objavljeno nijedno financijsko izvješće koje bi to potkrijepilo.

Je li ikada za nešto osuđen? Jest, ali samo u sovjetskom razdoblju, kada je odslužio dvije kazne, od tri i četiri godine, zbog nezakonitog trgovanja devizama. U Sjedinjenim Američkim Državama optužen je zbog prijevare s YBM Magnexom i uvršten na FBI-jev popis deset najtraženijih bjegunaca, ali ondje mu nikada nije suđeno. Ruski slučaj utaje poreza doveo je do njegova uhićenja 2008. i puštanja uz jamčevinu 2009., bez osude.

Gdje je danas? Materijali FBI-ja i State Departmenta navode Moskvu kao mjesto njegova boravka, a u lipnju 2026. imao je 80 godina. Ta lokacija nije neovisno potvrđena, a na Zapad nije putovao od kraja devedesetih, kada mu je nekoliko zemalja zabranilo ulazak. Sjedinjene Američke Države nude do 5 milijuna dolara za informacije koje dovedu do njegova uhićenja ili osude.

Kako je zaradio novac? Istražitelji ga prate od prijevare sovjetskih Židova koji su emigrirali osamdesetih, preko iznude i pranja novca za skupinu Solntsevskaya Bratva, do prijevare s porezom na gorivo diljem srednje Europe, kontrole nad Inkombankom od 1994., afere YBM Magnex i posredovanja u trgovini plinom preko RosUkrEnergoa. Vezu s RosUkrEnergoom zanijekao je preko odvjetnika, a nijedan sud nije presudio o širim optužbama.

Zašto je brojka tako nesigurna? Zato što se imovina držala preko fiktivnih vlasnika, slojevitih tvrtki i subjekata koji više ne postoje. Inkombank je propao 1998., dionice YBM Magnexa iste su godine postale bezvrijedne, a ništa od onoga što se navodi u javnim izvorima trenutačno mu se ne pripisuje ni u jednoj ispravi. Brojka je stoga prosudba o razmjerima operacije, a ne procjena vrijednosti portfelja.