Akhenaten bogatstvo

Procjenjujemo da je Ehnaton tijekom svoje vladavine, otprilike od 1353. do 1336. pr. Kr., kontrolirao resurse vrijedne oko 40 milijardi dolara u današnjem novcu. Taj iznos nije osobna imovina ni stanje na bankovnom računu. On mjeri državne resurse koje je vladar mogao pokrenuti: višak žita s Nila, nubijsko zlato, radnu obvezu i prihode hramskih posjeda koje je preusmjerio Atonu.

Kod Ehnatona je ta razlika važnija nego kod većine kraljeva. Njegova se vladavina pamti po religiji i radikalnoj promjeni u umjetnosti, no vjerski je program bio i ekonomski. Prihodi koji su dotad odlazili Amonovim svećenicima u Tebi slijevali su se sada novom bogu i novoj prijestolnici, a hramovi koji su ih izgubili prepušteni su propadanju. Privatno bogatstvo može se prodati, premjestiti ili oporučno ostaviti; faraonskom riznicom može se samo upravljati dok traje vlast, a s krunom se vraća instituciji.

Ehnaton je rođen kao Amenhotep, sin Amenhotepa III. i kraljice Teje, a odrastao je na dvoru koji je već bio najbogatiji u istočnom Sredozemlju. Je li okrunjen uz oca, i danas je predmet rasprave; ako je suvladarstvo postojalo, bilo je kratko.

Oko 1353. pr. Kr. Stupa na prijestolje kao Amenhotep IV. i vlada iz Tebe. Prve godine djeluju konvencionalno: štuje tradicionalne bogove i naručuje hram u Karnaku, Gempaaton, posvećen Atonu kao vidljivom sunčevu disku.

Oko 1349. pr. Kr., njegova 5. godina. Mijenja ime u Ehnaton, „djelotvoran za Atona“, i započinje gradnju na netaknutom terenu u Srednjem Egiptu, u Ahetatonu, današnjoj Amarni. Granične stele uklesane u litice bilježe tu odluku i nikome ne dopuštaju gradnju izvan označenih granica. Dvor, kancelarija, žitnice i radionice sele se s njim.

Od 5. do 9. godine. Stari kultovi dolaze pod pritisak. Novi Atonovi hramovi dobivaju zadužbine od krune, dok Amonovi hramovi u Tebi gube prihode i osoblje; kasniji tekstovi opisuju svetišta prepuštena propadanju. Posjedi koji su financirali Amona sada hrane novo svećenstvo u gradu koji se još gradi.

Oko 1341. pr. Kr., njegova 12. godina. Veliki prijam u Amarni prikazuje strana izaslanstva koja donose danak, najjasniju javnu izjavu o onome čime je režim vjerovao da raspolaže, i posljednju koju će prirediti u punom sjaju.

U financijskom smislu riječ je o prijenosu, a ne o širenju: isti posjedi, žitnice i radna snaga usmjereni su prema drugom odredištu, a kruna je svojim obvezama pridodala novu prijestolnicu, ne proširivši pritom svoju osnovicu novom zemljom, novim rudnicima ni novim trgovačkim putovima.

Temeljna imovina bila je zemlja i prihod vezan uz nju. Egipatski hramovi držali su posjede, stada i radionice, a kruna ih je mogla preraspodijeliti. Ehnatonova zadužbina Atonu učinila je upravo to: prihodi nekoć vezani uz Amona prešli su na novu instituciju s vlastitim svećenstvom i žitnicama.

Zlato je bilo drugi stup, dobivano iz Nubijske pustinje, i resurs koji su strani kraljevi najupornije tražili. Žito je bilo treći, pohranjeno u državnim žitnicama i dijeljeno kao obroci, zbog čega je istodobno služilo kao hrana i kao platežno sredstvo.

Zemlja je bila najdublji sloj: poplavna polja procjenjivana nakon povlačenja vode, vrtovi i stoka brojena po stadima. Četvrta imovina bila je izgrađena, a ne naslijeđena: sama Amarna, sa svojim hramovima, palačama, radionicama i graničnim oznakama, podignuta ni iz čega za desetak godina.

Ništa od toga nije bio privatni portfelj; kralj je stajao iznad svega toga, a nije ga posjedovao.

Prihodi su ovisili o poplavi. Svakog ljeta Nil je preplavljivao polja, a kad bi se povukao, država je uzimala svoj dio žetve u žitu, skladištila ga i dijelila kao obroke. Isti je kalendar osiguravao i radnu snagu: seljaci čija su polja mirovala raspoređivani su u radne skupine za gradnju i vađenje kamena.

Zlato je stizalo iz Nubije ekspedicijama koje je kruna morala opremiti, prehraniti i zaštititi, a kamen iz Asuana i pustinjskih kamenoloma. Iz Levanta su preko mreže vazala pristizali danak i trgovačka roba. Pisma iz Amarne pokazuju koliko je taj tok znao biti tanak: vazali su pisali tražeći zlato, vojsku i uvjeravanja, a dvor je odgovarao sporo ili nikako.

Najveći dio viška otišao je u grad koji prije nije postojao. Amarni su bili potrebni hramovi, palače, skladišta, radionice, smještaj za radnike, bunari i ceste, raspoređeni na lokaciji bez ijedne zgrade koja bi se mogla ponovno iskoristiti. U isti su izdatak ulazile i u stijenu uklesane grobnice elite te granične stele.

Drugo je bio Atonov kult. Novi hramovi trebali su zadužbine, svećenike i svakodnevne prinose koji su se trošili, a ne skladištili. Treće su bili vojska i diplomacija: garnizoni u inozemstvu, darovi i subvencije vazalnim vladarima te prijam izaslanstava u 12. godini, priređen o trošku dvora i zabilježen na zidovima hramova.

Rekonstrukcija počiva na tri skupine dokaza. Pisma iz Amarne, oko 380 glinenih pločica s klinastim pismom pronađenih 1887., diplomatski su arhiv te vladavine. Granične stele i grobni natpisi u Amarni, uključujući Veliku himnu Atonu, iznose program kraljevim vlastitim riječima. Iskapanja od 19. stoljeća naovamo otkrila su tlocrt grada, žitnice, radionice i tlocrte hramova.

Ono što se ne može znati jest ukupan iznos. Nijedan proračun nije sačuvan, cijene nisu bile tržišne, a granica između krunskih, hramskih i kućanskih posjeda bila je nejasna. Iznos služi za rangiranje, a ne kao revidirani obračun.

Na licnosti.com Ramzes II. procjenjuje se na oko 120 milijardi dolara, a Hatšepsut na oko 50 milijardi dolara, naspram 40 milijardi dolara za Ehnatona. Razlika je uglavnom pitanje aritmetike, a ne prosudba o sposobnostima. Ramzes je vladao šezdeset i šest godina i gradio po cijeloj zemlji; Hatšepsut je istim gospodarstvom upravljala otprilike dvadeset i dvije godine, s netaknutim carstvom i netaknutim azijskim posjedima.

Ehnatonovih sedamnaest godina bilo je kraće i iznutra razorno: prihode je preusmjeravao, a ne povećavao. Duljina vladavine i stabilnost carstva pokreću ove brojke, pa kraća, osporavana vladavina stoji ispod duljih koje su crpile isti Nil i isto zlato.

• Oko 1360. pr. Kr. Rođen u Tebi kao Amenhotep, sin Amenhotepa III. i kraljice Teje.
• Oko 1353. pr. Kr. Stupa na prijestolje kao Amenhotep IV. i gradi hram Gempaaton u Karnaku.
• Oko 1349. pr. Kr. Uzima ime Ehnaton i započinje gradnju nove prijestolnice u Ahetatonu.
• Oko 1346. pr. Kr. Amonovi hramovi gube prihode, osoblje i zemljišne posjede u korist Atona.
• Oko 1341. pr. Kr. Na svečanom prijemu u 12. godini u Amarni prima se danak stranih vladara.
• Oko 1336. pr. Kr. Umire; nasljeđuje ga Tutankamon, a dvor se vraća u Tebu.

Nakon smrti Ehnatonovo je sjećanje napadnuto. Njegovo je ime isklesano s natpisa, kipovi su mu razbijeni, a građevine kasnije rastavljene i upotrijebljene kao ispuna. Kampanja nije počela odmah: zamah je dobila pod Tutankamonovim nasljednicima, a najdalje je otišla pod Horemhebom, kojemu je trebalo da kraljevi iz Amarne nestanu iz nasljedne linije na koju se pozivao. Službeni popisi kraljeva to razdoblje potpuno izostavljaju.

Umro je oko 1336. pr. Kr., u sedamnaestoj godini vladavine ili blizu nje. Njegovo tijelo nije pouzdano identificirano. Lijes i koštani ostaci iz grobnice KV55 povezani su s njim DNK analizom iz 2010., koja je pokojnika identificirala kao Tutankamonova oca, no ta se atribucija i dalje osporava, a ostaci su fragmentarni.

Je li Ehnaton bio najbogatiji egipatski faraon? Nije. Procjena od 40 milijardi dolara smješta ga na licnosti.com ispod Ramzesa II. i Tutmozisa III., ponajviše zato što je vladao sedamnaestak godina, a ne desetljećima. Raspolagao je istim nilskim gospodarstvom, no vladavina mu je bila kraća, a preusmjeravanje hramskih prihoda poremetilo je sustav umjesto da ga proširi.

Odakle je novac dolazio? Od zemlje i poplave. Temelj je bilo žito prikupljeno nakon poplave, zlato je stizalo iz Nubije, a posjedi darovani hramovima davali su stada, poljoprivredne proizvode i radnu snagu. Danak iz Levanta donosio je robu koja je Egiptu nedostajala, a pisma iz Amarne pokazuju i tok te robe i vazale koji su zauzvrat tražili zlato i vojsku.

Koliko je toga bilo osobno bogatstvo? Vrlo malo, u bilo kojem modernom smislu. Palače, žitnice, rudnici, hramovi i posjedi pripadali su institucijama, a prijestolje je stajalo iznad svih njih. Ehnaton je mogao upravljati viškom cijele zemlje, ali ga nije mogao prodati ni privatno ostaviti u nasljedstvo. Iznos vrednuje kontrolu nad državnim resursima tijekom sedamnaestak godina, a ne vlasništvo.

Zašto je njegovo ime izbrisano? Zato što je njegov vjerski program poništen. Tutankamon je obnovio tradicionalne kultove, a kasniji kraljevi uklonili su vladare iz Amarne iz službenog sjećanja kako bi nasljeđivanje izgledalo neprekinuto. Imena su isklesana, a spomenici rastavljeni, iako je brisanje bilo neujednačeno, trajalo desetljećima i nikad nije dovršeno.

Gdje je Ehnaton pokopan? To se ne zna sa sigurnošću. U Amarni je pripremljena kraljevska grobnica, ali ondje nije pronađen njegov netaknuti ukop. Najjači je kandidat KV55 u Dolini kraljeva, gdje su oštećeni lijes i kostur DNK analizom identificirani kao Tutankamonov otac. Dio stručnjaka to prihvaća, dio odbacuje, pa je grobnica vjerojatno njegova, a za tijelo to nije sigurno.