Zlatko Mateša bogatstvo

Procjena za 2026. iznosi oko 5 milijuna dolara. To je više od prosječne hrvatske imovine, ali daleko od iznosa koji se vežu uz premijerske funkcije u drugim zemljama regije. Iznos uključuje stan u Zagrebu, ušteđevinu, mirovinu i vrijednost udjela koje je stekao kroz dužnosti u sportskim organizacijama.

Mateša nije bio poduzetnik prije politike i nije kupovao dionice u privatizaciji, što je glavni razlog zašto je njegova imovina ostala umjerena. U njegovom slučaju bogatstvo je rezultat plaća, a ne vlasništva.

Važno je naglasiti da se radi o procjeni, a ne o službenom iznosu. Hrvatski dužnosnici prijavljuju imovinu u imovinskoj kartici, ali ta kartica ne sadrži vrijednost nekretnina, nego samo podatke o vlasništvu. Vrijednost se dodaje kasnije, iz podataka o tržištu, pa svaka procjena uključuje određenu marginu.

Kod Mateše margina nije velika, jer je imovina jednostavna i sve se svodi na stan, kuću i štednju. Zato se njegovo bogatstvo može procijeniti s više sigurnosti nego imovina biznismena čiji se udjeli drže kroz mrežu firmi.

Mateša je rođen 1949. u Zagrebu. Radio je u državnoj upravi i u diplomatskim službama, a premijerom je postao 1995. nakon odlaska Nikice Valentića. Mandat mu je obilježen završetkom rata, stabilizacijom cijena i privatizacijom koja je bila najveći izvor bogatstva u zemlji.

Ipak, sam nije bio među korisnicima te privatizacije. Nakon 2000. prešao je u sport, gdje je vodio Hrvatski olimpijski odbor i niz saveza. Te funkcije su donosile plaću i ugled, ali ne vlasničke udjele u kompanijama.

Prije politike radio je u gospodarstvu, ali na rukovodećim, a ne vlasničkim pozicijama. To je bitno za razumijevanje njegove imovine: plaća direktora u društvenom poduzeću nije isto što i udio u privatiziranom poduzeću. Većina ljudi koji su se u devedesetima obogatili imali su drugu polaznu točku.

Javno dostupni podaci pokazuju stan u Zagrebu, osobno vozilo i ušteđevinu. Nema podataka o većim poslovnim udjelima, dionicama ili nekretninama izvan Hrvatske. Dio imovine odnosi se na obiteljsku kuću, koja se u procjenama često vodi na supružnika.

To je tipična struktura imovine za dužnosnika koji je karijeru proveo u javnom sektoru. Vrijednost takve imovine raste s cijenama nekretnina, ali ne donosi prihod od dividendi ni od najma većih razmjera.

Procjena vrijednosti stana u Zagrebu kreće se oko 3.000 eura po kvadratu u centralnim dijelovima grada, što za stan od stotinu kvadrata daje oko 300.000 eura. Uz kuću i štednju, ukupna imovina ostaje ispod deset milijuna, a najveći dio tog iznosa otpada na nekretnine, ne na gotovinu.

Premijerska plaća u drugoj polovici devedesetih bila je niska po zapadnim mjerilima, a dio primanja činila su putovanja i smještaj na teret države. Nakon 2000. glavni izvor prihoda postale su sportske dužnosti, gdje su plaće i naknade bile više nego u državnoj službi.

Mateša je sjedio i u nadzornim odborima kompanija u državnom vlasništvu, što je uobičajen dodatni prihod za bivše dužnosnike. Ta primanja su redovna, ali ograničena i ne stvaraju kapital koji bi se sam umnožavao.

Kod dužnosnika treba razlikovati plaću od naknada. Plaća je oporezovani prihod, dok su dnevnice, putni troškovi i smještaj sredstva koja se troše za obavljanje funkcije i ne ulaze u imovinu. Zato se visoke funkcije često doživljavaju kao unosnije nego što su, jer se u javnosti miješaju bruto izdaci institucije i neto primanja pojedinca.

Sportski savezi u Hrvatskoj funkcionišu na principu mješovitog finansiranja, iz sponzora i iz sredstava javnih institucija. Predsjednik odbora ima plaću koju određuje tijelo kojim upravlja, pa su ti iznosi javno poznati i obično niži od plaća u privatnom sektoru na istoj razini odgovornosti.

Novac je uglavnom ostao u nekretnini i ušteđevini. Nema podataka o ulaganjima u dionice, kriptovalute ili kompanije u inostranstvu. Dio prihoda trošio se na obrazovanje djece i na putovanja vezana za sportske dužnosti.

Takav obrazac je uobičajen za dužnosnike bez poslovne pozadine: novac se drži u banci i u stanu, pa imovina raste sporije od tržišta dionica, ali je izloženost riziku manja.

U njegovom slučaju nema ni podataka o donacijama ni o ulaganjima u nekretnine izvan zemlje, što je čest obrazac kod ljudi koji su karijeru proveli u javnom sektoru i nisu imali pristup velikim kreditima osiguranim imovinom.

Zato se njegova imovina danas sastoji od nekoliko jasno popisanih stvari, bez offshore struktura i bez posrednika.

Imovinske karte u Hrvatskoj obuhvataju nekretnine, vozila i štednju, ali ne i vrijednost mirovinskih prava ni budućih primanja od dužnosti. Zato je službeni iznos uvijek manji od stvarne vrijednosti imovine.

Kod Mateše se ta razlika ne čini velikom, jer nema složenih struktura vlasništva. To je slučaj u kojem dokumenti relativno dobro odražavaju stanje, bez potrebe za dodatnim provjerama.

Dodatna provjera bila bi vrijednost stanova u Zagrebu, gdje je kvadratni metar od 2015. porastao znatno brže od inflacije. Taj rast nije povezan s njegovim radom, ali povećava procjenu imovine bez ikakve aktivnosti vlasnika, što je važno za razumijevanje svake procjene starijih dužnosnika.

Zato se kod svake procjene navodi datum. Bez njega bi iznos iz 2016. izgledao isto kao iznos iz 2026., iako se vrijednost nekretnina u međuvremenu promijenila za desetine posto.

Za razliku od regionalnih biznismena s liste, Matešina imovina je nekoliko desetina puta manja. Razlika nije u funkciji koju je obnašao, nego u tome što nije imao vlasnički udio u kompaniji koja je rasla.

Usporedba s premijerima iz drugih zemalja pokazuje sličan obrazac: oni koji su došli iz privatnog sektora imaju znatno veću imovinu od onih koji su karijeru gradili u državnoj službi.

Posebno je zanimljiva usporedba s Ivicom Todorićem, koji je u istom razdoblju gradio poslovno carstvo i danas se procjenjuje na stotine milijuna, iako je dio imovine pod stečajem. Politička funkcija sama po sebi ne stvara kapital; on nastaje tek kada se novac pretvori u vlasništvo nad imovinom koja raste.

Takva razlika u imovini nije posljedica razlike u utjecaju, nego razlike u tome je li novac završio u dionicama ili u potrošnji. To je osnovna razlika između političke i poslovne karijere u regiji.

Prva prekretnica je 1995., kada je postao premijer i počeo primati plaću iz državnog proračuna. Druga je 2002., kada je preuzeo sport, gdje su primanja bila stabilnija i trajala dulje. Treća je mirovina, koja je dodala stalan prihod, ali nije promijenila red veličine.

Nakon 2016. i odlaska sa sportskih dužnosti prihodi su se sveli na mirovinu i povremene naknade. To je razdoblje u kojem imovina stagnira, osim rasta vrijednosti nekretnina, pa se ukupni iznos mijenja samo s tržištem stanova.

Ukupno gledano, kriva rasta je ravna, bez skokova kakve donosi prodaja kompanije ili ulazak investitora. To je najčešći obrazac kod dužnosnika koji nisu bili vlasnici.

Nema javnih podataka o sudskim sporovima koji bi utjecali na njegovu imovinu. Nakon povlačenja sa sportskih dužnosti pojavljuje se rijetko, uglavnom na obljetnicama i u intervjuima o devedesetima.

U javnim nastupima uglavnom govori o gospodarskim reformama iz svojih mandata i o sportu. Nema naznaka da planira poslovne aktivnosti koje bi utjecale na procjenu bogatstva u narednim godinama.

Njegov primjer pokazuje da dužina karijere u javnom sektoru ne vodi nužno velikom bogatstvu, jer odluka o ulaganju donosi više od same visine plaće.

Koliko iznosi bogatstvo Zlatka Mateše? Procjena je oko 5 milijuna dolara.

Je li se obogatio u privatizaciji? Nema dokaza za to. Njegova imovina odgovara plaći i mirovini.

Gdje živi? U Zagrebu.

Ima li udjele u kompanijama? Javno dostupni podaci ne pokazuju veće poslovne udjele.

Kada je bio premijer? Od 1995. do 2000. godine.